Byka.org ★ Vol. IV ★ No. 47 ★ December 2025
guest@byka:~/public/brainware$ _

Selected texts for neural reprogramming

Adio domaća pameti

U našim krajevima to se zvalo “domaća pamet”. “Domaća pamet” u ta je davna vremena bio općeniti naziv za pamet školovanu na domaćim sveučilištima i zaposlenu u domaćim istraživačkim centrima, osobitim ustanovama što su se nazivali “instituti”. Za neki iznimno složeni projekt razvijen u takvom institutu – recimo, nemam pojma, modernu pedesetšestmetarsku podmornicu s trideset pet članova posade i šest torpednih cijevi – u novinama bi onda velikim, od ponosa napuhanim slovima pisalo kako je “u potpunosti plod domaće pameti”. Jedan od takvih znanstveno-istraživačkih instituta – kad smo već kod pedesetmetarskih podmornica – bio je slavni Brodarski institut, utemeljen 18. lipnja 1948. dokumentom koji je potpisao osobno Josip Broz Tito. Zastanimo načas na ovom mjestu: tek su tri godine prošle od svjetske ratne apokalipse, Jugoslavija je u ruševinama, a zemlja je pred još većom katastrofom – sovjetski lider Josif Staljin upravo je povukao sve vojne i civilne stručnjake iz Jugoslavije, odbio pregovore o potpisivanju trgovinskog sporazuma i prijeti ekonomskim sankcijama – i pred drugom Titom je najteža odluka njegova života. Dobro, dvije. Toga, naime, petka 18. lipnja na Brozovu radnom stolu nalaze se dva papira s praznim rubrikama za potpis – jedan je posljednje upozorenje iz Moskve da se dozove pameti i potvrdi dolazak na sastanak Kominforma u Bukurešt, drugi pak obična protokolarna odluka o osnivanju nekog znanstvenog instituta, nešto u vezi projektiranja plovnih objekata i hidrodinamičkih istraživanja, tako nekako, ni on sam nije najbolje razumio – a sekretarica pruža Maršalu njegovo omiljeno nalivpero i premrla od straha obavještava ga da je u tintarnici na stolu ostalo tek par kapi tinte, dovoljno samo za jedan potpis. I drug Tito, što će, potpisao samo jedan papir, a drugi bacio u koš. Naravno da sam ovo sad izmislio, mada bi – razmislite li bolje – nestašica tinte u poslijeratnoj Jugoslaviji bila svakako razumljiviji razlog za Titovo “dozivanje pameti”: da u sravnjenoj zemlji pod prijetnjom ekonomske izolacije, bez trgovinske razmjene sa SSSR-om, bez ikakve pomoći dojučerašnjih saveznika, njihovih stručnjaka i pameti, umjesto razumne odluke o odlasku u “jugoslavensku Canossu” u Bukurešt i diplomatskog usklađivanja stavova s drugovima iz Moskve, potpiše potpuno somnambulnu odluku o osnivanju nekakvog jebenog brodskog instituta. Dobro, brodarskog, isti đavo. Što je dalje bilo, znamo.

Niti sedam godina kasnije, Nikita Sergejevič Hruščov – koji je na čelu SSSR-a naslijedio mrtvog Staljina i krenuo u raščišćavanje njegova naslijeđa – doputovao je u Beograd kao u “sovjetsku Canossu”, da se pokloni Josipu Brozu i čestita mu šezdeset treći rođendan. A ovaj ga onda ponosan proveo gradilištem Brodarskog naučnog instituta na drugoj obali Save, impresivnim kompleksom s divovskom četrdesetmetarskom drvenom kupolom i hidrodinamičnim bazenom toliko velikim da je trebalo pet dana da se napuni, i još pet da se voda potpuno smiri za precizna mjerenja, i toliko dugačkim da je prilikom projektiranja šina za navođenje brodskih modela morala biti uračunata i zakrivljenost Zemlje. “U potpunosti”, pisalo je sutra u novinama, “plod domaće pameti.” U redu, naravno da sam i ovo izmislio: prilikom povijesne posjete Beogradu 1955. godine Hruščov, jasno, nije vidio nikakvu četrdesetmetarsku drvenu kupolu, a kamoli bazen toliko velik da bi prilikom projektiranja vodilica modela morala biti uračunata i zakrivljenost Zemlje: takav institut, istina, zaista jest sagrađen, i zaista je sagrađen na drugoj obali Save, ali ne u Beogradu, već u – Zagrebu.

U vrijeme kad je sagrađen, Brodarski institut na Otoku – eh da, bilo je to u ono davno doba kad su drugu obalu Save Zagrepčani još zvali Otok – bio je jedan od samo tridesetak takvih na cijelom svijetu. Ozbiljnost neke industrije i njene pameti računala se tada i u takvim institutima, a ozbiljnost nekog brodarskog instituta u pameti potrebnoj da se projektira, recimo, podmornica: zagrebački Institut bio je tako jedan od samo desetak sličnih na svijetu sposobnih da projektiraju podmornicu koja će biti, kako ono, “u potpunosti proizvod domaće pameti”. Sljedećih decenija u zagrebačkom kompleksu laboratorija, kavacijskih tunela i orijaških tristometarskih hidrodinamičkih bazena, što se prostirao na gotovo stotinu četrdeset hiljada četvornih metara, testirano je gotovo tisuću i pol brodskih modela, i točno trideset godina nakon što je Maršal usred velike nestašice tinte potpisao onu povijesnu odluku, u Brodarskom institutu projektirali su već treću generaciju podmornica, klasu Sava, pedeset šest metara dugačku podvodnu zvijer s trideset pet članova posade i šest torpednih cijevi. Znamo i što je bilo dalje. Naravno da znamo.

U siječnju 1992. – još se dim nad Vukovarom nije razišao – Vlada je donijela uredbu kojom je slavni Institut registriran kao trgovačko društvo u državnom vlasništvu. Poslije je bilo lako: nakon nekoliko blokada računa, te pokušaja restrukturiranja i nalaženja strateškog partnera, FINA je pred Trgovačkim sudom pokrenula stečajni postupak. Konačno, slavni institut likvidiran je prije točno četiri godine, 4. studenoga 2021., potpisom ministra državne imovine Darka Horvata. Zastanimo načas na ovom mjestu: Covidom-19 poharana Hrvatska sprema se za tužnu tridesetu obljetnicu pada Vukovara, usred pandemije Zagreb i Petrinju razorili su i katastrofalni potresi, i pred ministrom graditeljstva i državne imovine najteža je odluka njegova života. Dobro, dvije. Toga petka 4. studenoga na radnom stolu Darka Horvata nalazila su se, eto, dva papira s praznim rubrikama za potpis: jedan detaljno razrađeni plan cjelovite obnove potresom pogođenih područja, drugi obična nekakva protokolarna odluka o likvidaciji nekog instituta – nešto u vezi projektiranja plovnih objekata i hidrodinamičkih istraživanja, tako nekako, ni on sam nije najbolje razumio – i tajnica je gospodinu ministru pružila njegovu omiljenu jednokratnu plastičnu kemijsku olovku sa znakom HDZ-a. A ministar mislio da je jednokratna olovka za jednu upotrebu, pa onda – što će – napamet potpisao prvi papir što mu je došao pod ruku, a drugi bacio u koš. Naravno da sam i ovo izmislio, mada je – razmislite li bolje – nestašica pameti u Plenkovićevoj vladi svakako razumljiviji razlog za ministrovu “nepamet”. Da, pardon, “napamet”: da napamet, eto, potpiše potpuno somnambulnu odluku o likvidaciji Brodskog instituta u Zagvozdu. Dobro, Brodarskog u Zagrebu, isti đavo. Sada, jasno, znamo i kako je završilo.

Samo četiri mjeseca kasnije, jednokratni Darko Horvat postao je prvi ministar u slavnoj povijesti Republike Hrvatske kojega je ravno s posla odvela policija. A samo četiri godine kasnije, prošlog četvrtka – još se dim iz Vjesnikova nebodera nije razišao – posljednjih trinaest zaposlenika Brodarskog instituta proglašeno je tehnološkim viškom, i nekoć svjetski poznati znanstveno-istraživački centar postao je tek građevinska parcela od stotinu četrdeset tisuća kvadrata. Cijena? Po Vladinoj procjeni, cirka četrdesetak milijuna eura. Oprema, arhiva, tehnička dokumentacija, golemo iskustvo, stečena znanja i vještine – ukratko, pamet – nisu, jasno, ušli u procjenu vrijednosti. “Znanost ne smije imati cijenu”, objasnio je istog tog dana Plenkovićev ministar gospodarstva Ante Šušnjar, značajno na Danu FER-a potcrtavši kako “samo znanost stvara rješenja koja unapređuju gospodarstvo, pokreću industriju i jačaju konkurentnost Hrvatske”. U vrijeme visokih tehnologija, znanstvenih inovacija, naprednih istraživanja i umjetne inteligencije, konkurentna Hrvatska, eto, tehnološkim viškom proglašava – znanje. U našim krajevima to se zove “adio pameti”: adio pameti, koji ćeš nam kurac, imamo umjetnu. Tridesetak godina nakon rata – točno istih onih tridesetak godina koliko je domaćoj pameti nakon rata trebalo da iz ruševina na spaljenoj zemlji sagradi moderni institut koji će kao jedan od samo deset u svijetu projektirati podmornice – hrvatski stručnjaci sve su pretvorili natrag u ruševine i spaljenu zemlju. Za tristo eura po kvadratu. Adio domaća pameti, dobro si nam i trajala.

★

Balada o Ronaldu iz Knina

Danas se toga više nitko ne sjeća - dobro, nitko osim mene, njih trojice i njega jednoga - ali kad se jednog dana bude pisala suvremena hrvatska povijest, bit će ta zabavna epizoda njen zgodan prolog, mala jedna beznačajna notica iz crne kronike koja će objasniti sve što se dogodilo nakon nje. Bio je davni travanj 2009. - hrvatska suvremena povijest, staro spadalo, namjestila je točno na Međunarodni dan Roma - kad je na Općinskom sudu u Zagrebu održano drugo ročište u kaznenom postupku protiv Marjana K. (27), Mehe A. (20) i Tomislava R. (21), pripadnika Bad Blue Boysa iz kvartovske skupine Agram, optuženih da su u siječnju te godine u Paromlinskoj ulici dohvatili maloljetnog Roma G. P. (17), oborili ga na tlo i pretukli šakama, nogama i palicama. "Nije nam cilj narušavati red i tući se, već navijati", objasnio je onda časnom sudu Marjan K. zvani Brzi. "Ali nekad se znamo zateći na krivom mjestu u krivo vrijeme." Brzi, Meho i Tomo zatekli su se, eto, na krivom mjestu u krivo vrijeme. Bio je siječanj, zimska pauza u hrvatskom nogometnom prvenstvu, pa su kvartovski Boysi krenuli valjda u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, kad odjednom, tko zna kako - je li se popila koja Cedevita viška, jesu li upali u neku paralelnu dimenziju, vrag će znati - tek umjesto u biblioteci, na kružoku o suvremenoj hrvatskoj književnoj kritici, družina se našla u Paromlinskoj, i to baš u trenutku dok je mlatila nemoćnog maloljetnog Roma. Kad se, međutim, na suđenju otkrilo da mladim Boysima nije bilo prvi put da su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu, i da su zbog tučnjava, krađa i premlaćivanja Roma već više puta prijavljivani - da se dakle na krivom mjestu u krivo vrijeme ne nalaze tek tako, već da na krivom mjestu i u krivo vrijeme zapravo žive - Marjanov polubrat Meho A. slomio se i priznao: "Mi napadamo Rome, Kineze i Židove jer su se naselili ovdje i uzimaju nam posao."

Napisao sam tada u novinama "Baladu o Tomi, Mehi i Brzom", potresnu priču o tri poslijeratna druga kojima su Romi, Kinezi i Židovi grubo oduzeli poslove, karijere i snove: o Mehi, koji je cijeli život želio samo sakupljati sekundarne sirovine, njegovom drugu Tomi, koji je sanjao pokrenuti svoj vlastiti mali biznis, "Sve po sedamnaest", "Sve po osam", tako nešto, s jeftinom kineskom robom, sve made in China, i Mehinom polubratu Marjanu zvanom Brzi, koji je zavaljen u kauč s limenkom Žuje kovao plan kako da ovlada Hollywoodom, Wall Streetom i svjetskim financijskim tržištem. I što je bilo? Šetali su, časni sude, Tomo, Meho i Brzi Zagrebom, zamišljali tako i maštali - "sljedeće godine u ovo vrijeme bit ćemo kraljevi sekundarnih sirovina, kineske trgovine i svjetskih financija" - kad imaju što i vidjeti: Romi krstare gradom i otkupljuju stare frižidere, Kinezi na Savici otvorili "Sve po osam", a Židovi, jasno, ovladali Hollywoodom i svjetskim financijskim tržištem! Romi, Kinezi i Židovi, shvaćate, uzeli im posao! Kako je završila ta davna priča sa zagrebačkog Općinskog suda, suvremenoj je hrvatskoj povijesti ostalo nepoznato. Gdje su pak danas Tomo, Meho i Brzi - to znamo.

Na ovom mjestu u priči ide rez, nakon čega nas suvremena hrvatska povijest iz zgrade suda u Ilici nosi punih šesnaest godina kasnije: a tamo, u rujnu daleke 2025. godine, Hrvatska već izdaje dvjesto tisuća radnih dozvola godišnje - nakon Roma, Kineza i Židova u dugačkoj se koloni pred biroima za zapošljavanje uz Bosance, Hercegovce i Srbe guraju i desetine hiljada Nepalaca, Indijaca i Filipinaca - a na drugom kraju Ilice, na Jelačića placu, Tomo, Meho i Brzi, danas proćelave olupine oko četrdesete, ugurali se među nekoliko stotina sredovječnih gnjevnih demonstranata na prosvjedu "Za spas hrvatske kulture i zabranu uvoza stranih radnika", u organizaciji nekakve kvartovske skupine, građanske inicijative, što već, intrigantnog naziva "Za bolju Hrvatsku". "Ovo je hrvatska domovina. Mi smo tu da Hrvatsku obranimo od zamjene stanovništva. Ovo je naša domovina, hrvatska kultura, mi ćemo u svojoj državi pričati hrvatski jezik. Ja imam dvadeset tri godine, svašta sam prošao, odrastao sam bez adekvatne roditeljske skrbi, u SOS Dječjem selu, toga se ne sramim. Zato se moram pobrinuti da u tom SOS Dječjem selu budu Hrvati, ne nepalska djeca! Poziv stranim radnicima: ovdje postoji dovoljno Hrvata, ovo je Hrvatska!", viče onda s improvizirane govornice stanoviti Ronaldo Barišić, predsjednik inicijative "Za bolju Hrvatsku", a tri muška glasa odozdo zadovoljno odgovaraju: "Tako je, Hrvatska Hrvatima! Hrvatski očevi u hrvatskim zatvorima, hrvatska djeca u hrvatskom SOS Dječjem selu, za dom spremni!" "Njihov je plan zamijeniti mene, zamijeniti sve", zaključio je, prema novinskim izvještajima, mladi Ronaldo. "Možda ni ja neću biti ovdje za dvadeset godina, možda će Nepalci imati svoj skup!" Ili, ukratko: "Mi napadamo Nepalce, Filipince i Indijce jer su se naselili ovdje i uzimaju nam posao." Eh da, Ronaldo B. zvani Ronaldo. I njegova životna priča slična je priči Mehe, Tome i Brzog: rođen u Kninu prije dvadeset tri godine bio je talentirani nogometaš, viđen za buduću zvijezdu Dinama, zbog lakog koraka i jakog udarca mladi je Ronaldo Barišić uskoro i ponio nadimak Ronaldo. I što je bilo? Došao kninski originalni Ronaldo na probu u Dinamo, a tamo na njegovom mjestu već pod ugovorima igraju neki čudni ljudi čudnog imena, kojekakvi Kolumbijci, Alžirci, Albanci, Bosanci, Portugalci, Francuzi, Šveđani i Španjolci, crnci, Arapi, ovi, oni, ne zna čovjek je li Eurosong ili Dinamo! Tako je, eto, završila nogometna karijera mladog Ronalda iz Knina. "Njihov je plan zamijeniti mene, zamijeniti sve", nekoliko godina kasnije na Jelačićevu placu reći će mladić od čijeg je cijelog sna ostala tek suha statistika u ljetopisima Hrvatskog nogometnog saveza: Ronaldo Barišić, stariji pionir, sezona 2016/17, 8 utakmica, 0 golova, 0 asistencija, 0 žutih kartona, 0 crvenih kartona. Nula. Ništa. Kolumbijci, Alžirci i Albanci oduzeli mu posao.

Tako je, najzad, okrutno iz snova probuđena cijela Ronaldova generacija - hrvatska mladost koja je poput Tome, Mehe i Brzog cijeli život na kauču uz limenku Žuje maštala da vozi taksije, autobuse i kamione, ili još bolje, dostavne mopede s onim žutim, plavim i zelenim kutijama za pizze i hamburgere, ili da na nekom zagrebačkom gradilištu na plus trideset izliva beton u šalunge, ili da u kakvom dalmatinskom restoranu deset sati dnevno servira smrznute patagonijske lignje, ili da viljuškarom u nekom skladištu slaže palete s vrećama šećera, ili da negdje u Istri čisti apartmane, ili da u nekakvom blještavom supermarketu u borosanama slaže konzerve i trči na smjenu na kasi - otkrivši na kraju kako su im u međuvremenu Nepalci, Indijci i Filipinke oduzeli posao. "Mi ne podržavamo nijednu političku stranku koja radi protiv hrvatskih građana. Ne možemo podržati stranku koja je potjerala pola milijuna radnika!", rekao je na kraju protesta Ronaldo B., pa oprezno skočio u vlastita usta. "HDZ ne podržavam, ali radije ću da nam HDZ kroji sudbinu, nego ljevičari!" I što je bilo? Razočarana mladost pozvala Hrvate da se obračunaju s korumpiranom vlašću koja uživa u luksuznom životu dok joj narod bježi iz države, i koja će već sutra, samo gledajte, revidirati izborne liste da na njih umjesto pola milijuna mladih Hrvata upiše Nepalce, Indijce i Filipinice, kad ono - evo novine, časni sude, pa provjerite - zbog luksuznog života nepalskih političara i egzodusa mladih iz Nepala gnjevni demonstranti nekidan u Katmanduu zapalili parlament i protjerali premijera i cijelu nepalsku vladu, istovremeno se i demonstranti u New Delhiju sukobili s indijskom policijom, tražeći poništavanje revizije popisa birača u državi Bihar, a evo baš jučer u velikim neredima u Manili filipinska policija uhapsila više od dvjesto ljudi koji su ih na demonstracijama protiv korumpiranih vlasti napali kamenjem i palicama. Ukratko, shvatili ste, Nepalci, Indijci i Filipinci mladim Hrvatima oduzimaju posao.

★

Bilježnica Robija K.: Tomson na Hipodromu

On i ona voze se u opelu. Ona kaže: „Baš san hepi šta smo uspili dobit karte za Tomsona na Hipodromu!“ On kaže: „Di ji neću dobit, čoviče, visija san četi ure na internetu da ih kupin!“ Ona kaže: „Bila bi mi teška koma da ne iden na koncert!“ On kaže: „Koma na kvadrat! Ako po miljona Hrvata ide, nema šanse da i mi ne idemo! Samo još fali da mi govore kakvi si ti to Hrvat kad ne ideš na Tomsona na Hipodrom!“ Ona kaže: „A baš! Ona Mirela iz prizemlja me ionako popriko gleda!“ On pita: „Zašto te popriko gleda?“ Ona kaže: „A znaš i sam zašto…“ On kaže: „Ma daj je u pičku materinu! Neću uopće mislit na tu tuku! Pičimo na Tomsona na Hipodrom i ne stresiramo se, okej?“ Ona kaže: „A baš! Jedino ne znan jesmol se malo rano uputili?“ On pita: „Zašto bi se rano uputili?“ Ona kaže: „Zato šta je koncert za tri miseca!“ On kaže: „Pa jel ti znaš koliko je po miljona svita, ženska glavo? Biće gužva zapopizdit! Triba uvatit dobra mista! Neću da buden kilometar od bine i ne čujen bože tebe!“ Ona kaže: „A baš, dobro govoriš… A lipo će nan bit na koncertu, jelda mišu?“ On kaže: „Ma prva liga! Najebaćemo se četnicima majke za cili život!“ Navigacija kaže: „Na sljedećem raskršću idite ravno!“ On kaže: „A i ova Navigacija mi ide na ganglije! Ka da ne znan da triban ravno, bogati!“ Ona kaže: „Okej, mišu, pa mora te dovest do Hipodroma!“ On kaže: „I plus svega se ne reče raskršće nego križanje! Pari da je napravija neki četnik!“ Ona kaže: „Ma sad ti sve aute rade u Kini!“ On kaže: „Ka da su Kinezi išta bolji od četnika!“ Ona kaže: „Možda joj smeta šta je zovemo Navigacija?“ On kaže: „Zašto bi joj smetalo da je zovemo Navigacija kad je Navigacija? Kako bi je ti zvala?“ Ona kaže: „Pa šta ja znan… Recimo, Stela! To mi je nekako ljuckije!“ On kaže: „Fajn, zovimo je Stela, da ti srce bude na mistu…“ Ona njega pomilki iza uva i kaže: „Moj miš meni sve udovolji…“ Stela kaže: „Na sljedećem križanju idite ravno!“ Ona cijukne: „Jesi čuja ovo, jebate? Križanje!“ On kaže: „Nemoš virovat…“ Ona kaže: „Čudo je šta ti Kinezi sve izmisle…“ On pita: „Nego, jesil ti javila Mireli da idemo na Tomsona na Hipodrom?“ Ona kaže: „Ajme nisan!“ On kaže: „Pa šta čekaš, aj zvrcni je!“ Ona uzme mobitel i zove Mirelu. Ona kaže: „Alo, Mirči, šta ima?… Čuj, nema me sutra na kavici, jerbo smo pošli na Tomsona na Hipodrom…“ Ona kaže: „Ma znan da je koncert za tri miseca, al tili bi uvatit šta bolje mista, biće gužvara zapopizdit… A znaš koliko san ja luda za Tomsonom…“ Ona kaže: „Ha-ha, to ti je dobra baza da san luda i inače, a za Tomsonom još više… Al nisi ni ti za bacit, koke…“ Ona kaže: „Ovkors da san ponila zastavu hosa, ja bez zastave hosa ne iden ni u frizera… Čuj, malo nan dreči ovi opel pa te slabo čujen…“ Ona kaže: „Je, fajn, vidimo se u julu na Hipodromu! Ćao bela!“ Ona izgasi mobitel i kaže: „Jedi govna, đikačo!“ On kaže: „U srpnju!“ Ona pita: „Molin?“ On kaže: „Rekla si joj u julu, a kaže se u srpnju!“ Ona se fljasne po čelu: „A u kua! A u kua! A u kua!“ On kaže: „Ma jebe ti se, mila! Mirela je ionako veći komad dramfulje!“ Ona kaže: „A baš! I nisu ona i Roko požurili na Tomsona na Hipodrom, nego ti i ja! Jel tako?“ On kaže: „A baš!“ Stela kaže: „Na sljedećem križanju idite ravno!“ On kaže: „Dobro, Stela, pa znan da ću ravno! Na autoputu smo, jebemu sveca!“ Ona kaže: „Valjda Stela zna ako si je programira za na Hipodrom!“ On kaže: „Al na putokazu piše da je ravno za Zagreb! Nećemo valjda u Novsku il u Slavonski Brod!“ Ona kaže: „Ne idemo ni u Zagreb ni u Novsku, mišu, nego na Hipodrom! Stela te stoposto vodi najkraćin puten!“ On skrene desno i kaže: „A je, dobro govoriš! Neće se Kinezi zajebat!“ Ona kaže: „A baš…“ On pita: „A jesil i za mene ponila zastavu hosa?“ Ona kaže: „Naravski da san je ponila, mišu!“ On pita: „Onu sa Za dom spremni?“ Ona kaže: „A koju drugu?“ On kaže: „Bravo! Ne bi tija da me Grišpe vidi bez nje!“ Ona kaže: „Diš bez nje, za gospu blaženu! Ić na Tomsonov koncert bez zastave hosa je ka da jiš ćevape bez kapule!“ On kaže: „Grišpe će stoposto dodat i ajvar! Natakariće ustašku kapu na tikvu, to ti se ne triba mislit!“ Ona kaže: „Pitanje je oćemol mi na Hipodromu uopće uspit vidit Grišpu, Mirelu i drugu ekipu! Doće po miljona ljudi, jebate! Ako ne i više!“ On kaže: „Po miljona svita, brale, ja to ne mogu ni zamislit…“ Ona kaže: „Biće nan prva liga, mišu…“ On kaže: „Biće nan nom plus ultra…“ Stela kaže: „Još dvjesto metara do odredišta!“ Ona kaže: „Već? Pa brzo smo, čoviče…“ On kaže: „Nije baš neka gužvara! Izgleda da smo stigli među prvim…“ Stela kaže: „Još sto metara do odredišta!“ On gleda tablu kraj ceste i arlaukne: „Stela! Jeben li ti mater četničku, da ti jeben!!!“ Ona pita: „Zašto, mišu?“ On kaže: „Zaputili smo se na Hipodrom, a krava nas je dovela u Jasenovac!“


Robi K. (IIIa) ★

Bauk Jugoslavije kruži Hrvatskom

Nije nikoga pretjerano iznenadio sadržaj, ali jeste silina i vulgarnost komentara vodećih hadezeovaca, na čelu s premijerom Plenkovićem, nakon što su se proteklog vikenda prvi put suočili s činjenicom da postoje ljudi koji ne žele živjeti u fašističkom društvu i koji su za ideju slobode spremni masovno izići na ulicu. Atmosferi straha, prijetnjama nasiljem, relativizaciji ustašluka koji se valja ulicama od strane vlasti i kooperaciji policije prema toj rulji, unatoč. Dakle, nakon što je građanska, antifašistička Hrvatska konačno dokinula višedesetljetni strah i prestala bježati u šutnju i unutrašnji egzil, očekujući valjda da se sve smiri samo od sebe te shvatila da jednostavno mora izići na ulice i pokazati da ovako dalje ne može, napravivši sve to doista odozdo i bez logističke potpore političkih stranaka, SDP-a i Možemo, čije članstvo jeste masovno sudjelovalo u prosvjednim marševima, ali ništa više od toga, na desnici je prvo uslijedila konsternacija. A potom i hejterska protuofanziva, u kojoj nam se još jednom pokazalo pravo mrzilačko, šovinističko, totalitarno i u cjelini nedemokratsko lice HDZ-a. Ali i brojnih ljudi koji sebe smještaju u centar pa ih kao jednako nerviraju petokrake i ustaška rulja koja napada mirne prosvjednike, pjeva „Evo zore, evo dana“ i skandira „Za dom spremni“. No, oni, koji valjda misle da su iznad situacije i da su uspjeli zavarati sve ljude koji išta imaju u glavi, oko toga na kojoj strani su im zapravo simpatije i čemu to izjednačavanje služi, trenutačno su nebitni. Vratimo se stoga HDZ-u i za početak samom premijeru. On se bavio katoličkim običajima ovog vikenda, kako i priliči svakom pravom Hrvatu i domoljubu, ali kad su ga već upitali, rekao je da je vidio ćirilične natpise i zastave propalih država, želje za povratkom u jugoslavenske i balkanske okvire, što je sve veliki problem i nedopustiva stvar, a dodatno se ti Jugoslaveni bore protiv minornih skupina koje eventualno zagovaraju NDH. Ministar obrane stvar dodatno osnažuje i bez imalo biranja riječi zaključuje kako je prosvjed bio protiv Hrvatske i za Jugoslaviju. Ministar unutrašnjih poslova kaže da će izuzeti snimke na kojima se vide ćirilični natpisi i petokrake, a bivši gradonačelnik Splita piše na facebooku o gamadi jugoslavenskoj. Ima još dosta primjera, ali ne treba ići dalje. Imamo sasvim dovoljno i s relevantnih adresa da zaključimo kako je ovo zapravo HDZ. Šovinstička, lažljiva, totalitarna, proustaška i nedemokratska partija u svakom smislu te riječi. Prvo, sasvim je nebitno i da je zastava Socijalističke Republike Hrvatske, o kojoj je riječ, bilo na stotine, a ne jedna, naspram priličnog broja službenih državnih zastava, kao što je sasvim nebitno i da su svi natpisi bili na ćirilici i tražili balkansku federaciju, a bilo ih je tek nekoliko, na četiri prosvjeda i među više od deset hiljada ljudi sve zajedno, svatko u slobodnoj i demokratskoj zemlji ima pravo na izražavanje vlastitih političkih stavova, dok ne zagovara nasilje i kršenje zakona. Istina je i da je Tuđmanova Hrvatska u paničnom strahu, koliko i u euforiji, donijela jedinstvenu zakonsku odredbu o zabrani udruživanja u bilo kakve balkanske i jugoslavenske asocijacije. Međutim, na tu tragikomičnu histeriju oko jednog natpisa jedino se može odgovoriti upućivanjem na ono što je izgovoreno, gdje nitko živ nije spomenuo ništa na tu temu, a dodatno kao prononsirani Jugoslaven i državni neprijatelj među desničarima, mogu ih i osobno umiriti zaključkom kako nikome ne pada na pamet obnavljati Jugoslaviju, niti se iko kraj vlastitih nacionalista, bavi još i nacionalistima iz Srbije i ostalih susjednih zemalja. A sve i kad bi netko imao to u planu, to ne pada na pamet nikome s kim bi se eventualno udruživali. Uostalom, kad bi taj plan i program doista i postojali, dobili bi minornu potporu, a ako bi nekim čudom ta potpora bila masovna, to bi značilo da nacija i društvo u većini žele tako nešto, čime bi histeriziranje izgubilo smisao. Dakle, ovdje je riječ o očitoj laži, manipulaciji i proizvodnji panike. Kod pitanja upotrebe ćirilice se tek iskazuje stvarni ustaški sentiment među hadezeovcima, budući da samo takvima može smetati pismo kao takvo. Uostalom, prosvjed je umnogome i motiviran napadima ustaške rulje na Srbe, koji su ravnopravni građani Hrvatske, iz čega je sasvim logična solidarna upotreba ćirilice. Kad smo kod petokrake i zastave SR Hrvatske, a onda i kod svih onih cinika koji bi kao bili uz antifašiste da su to pravi antifašisti, a ne Jugoslaveni i komunisti, tu se srećemo s nadrealnim nizom gluposti. Ako je Hrvatska ustavno definirana kao nasljednica ZAVNOH-a, nasuprot NDH, a jeste. I ako je ta petokraka simbol ZAVNOH-a i antifašizma, u čemu je onda zapravo problem, što je sporno i kako se to točno u Hrvatskoj može biti antifašist bez simbola ovdašnjeg antifašističkog pokreta? Na kraju krajeva, sve su to glupe izlike da se na ljepši način kaže ono što je bivši splitski gradonačelnik napisao i što zapravo svi u HDZ-u misle o partizanima i antifašističkoj baštini. No, ovdje zapravo nije riječ o baštini, nego o budućnosti zemlje. Koja će biti dosta mračna ostane li HDZ, sa svojim ekstremističkim satelitom na vlasti. Jer oni koji uličnu rulju koja fizički svako malo napada obične mirne građane, ljude koji plešu folklor ili idu na otvaranje izložbe, koji napadaju novinarke i traže zabranu kulturnih festivala, rulju koja na punim stadionima skandira ustaški pozdrav, nazivaju minornim skupinama koje bi eventualno obnavljale NDH, nazivajući ih čak manjim problemom od pobješnjelih Jugoslavena, tj. mirnih demonstranata, zapravo isturaju tu rulju da nastupa u njihovo ime. I to je nakon proteklog vikenda posve jasno.

★

Bilježnica Robija K.: Šesta pička spašava maršala

Mi obitelj na lito budemo kod mog dida na Šolti. Mama i tata i moja sestra Damjana su popodne otišli u selo na groblje. Tamo su oni išli da obađu grob od pokojne bake. Dida je bijo u svojoj sobi. Ja sam igrao se u dvoru. Dida u sobi na vitrini ima kafeni kipić. Kipić stoji do slike od pokojne bake. Kipić ima visoke čizme i dugi kaput. Plus drži ruke na leđima i zamišljeno gleda u pod. Dida je sidijo na rubu od postelje i rekao je kipiću: „Vidiš li ti, druže Tito, šta se ovo događa? Banda se totalno pustila od kraja! Došlo je dotle da oće da ti maknu ime trga u Zagrebu! Mamicu in jeben ustašku, da in jeben ustašku mamicu…“ Ja sam didu ćiribimbijo kroz vrata. Dida je trljao se po čelu i uzdisao je. Onda je on rekao kipiću: „Samo reci, druže Tito, i mi krećemo u akciju! Cila šoltanska ćelija je spremna! Već smo podmazali i naoružanje šta smo ga posli rata bili sakrili u konobama, pojatama i gustirnama! Samo daj komandu i jebaćemo in milu mater…“ Onda sam ja dida pitao sa vrata: „A zašto on ne govori?“ Dida je okrenijo se i pitao je: „Ko?“ Ja sam rekao: „Pa kipić!“ Dida je rekao: „Nije to obični kipić, unukiću, nego maršal Tito! I govori on, govori! Samo to šta on priča nije za svačije uši!“ Ja sam pitao: „A zašto ga ja ne mogu čut?“ Dida je rekao: „Zato šta si još previše mali i nisi član pokreta!“ Ja sam pitao: „A oćul i ja bit član pokreta?“ Dida je rekao: „Oćeš, unukiću, oćeš, čim malo porasteš! Aj sad se pođi igrat u dvor da dida završi sastanak ćelije!“ Onda sam ja otpičio u dvor igrat se. Poslje su mama i tata i Damjanica vratili se sa groblja. Mama je itnila boršu na stol i rekla je: „Mi stigli! Šta ste radili ti i dida?“ Ja sam rekao: „Ja san se igra sa robokapom, a dida sa maršalom!“ Tata je rekao: „Prva liga! Damjana se na bakinom grobu igrala sa barbikom! Vi troje ste baš ekipa!“ Onda je mama ugibala kroz kužinu i proćirila je kroz vrata od didine sobe. Onda je ona okrenila se i rekla je: „Nemoš virovat, čoviče! Zaspa je u ciloj robi sa kipićom u naručju!“ Tata se nakeserijo: „Mogu samo zamislit šta bi ti rekla pokojna mater da ga vidi!“ Mama se kesila: „A nije bogami ni drugu Titu lako! Ženija se čovik pet puti, a onda je spa na to da završi u postelji sa starin kenjcom!“ Tata je rekao: „Znaš kako kaže narodna poslovica – šesta pička spašava maršala!“ Moj dida je spavao sve do sutra. Samo prije nego šta se on probudijo su turisti pičili u dvor od kuće. Mi obitelj smo svi zinili od ošamuta kad smo vidili da ima ih mali miljon. Jedna teta sa ljubičastim šeširom je rekla: „Mi pročitali oglas na internetu i došli!“ Onda je dida uletijo u dvor i pitao je: „Jeste svi iz Zagreba?“ Turisti su klimali sa glavušama i govorili su da jesu. Dida je rekao: „Okej, posli ćemo provjerit lične karte! A sad prvo da vas smistimo!“ Onda je on pokazivao sa rukom: „Vas pet u oni aparpman gori livo! Vas pet u oni aparpman gori desno! Vas četri u onu sobu iza kužine!“ Tu je moja mama uletila: „Ali, čako, pa tu mi spavamo!“ Dida je njoj rekao: „Vama san namistija štramce u konobu! Interes turista je na prvon mistu!“ Tata je zatiltao sa očima i rekao je: „Pa šta ti je, čoviče, nemoj zajebavat…“ Dida je rekao: „Ti, zete, ne seri! Bolje bi ti bilo pomoć ljudima unit kufere!“ Poslje je mama sa teškim bjesnilom odjurila na mulić. Ona je vikala: „Ne mogu virovat da se ovo događa! Ne mogu majkemi virovat!“ Samo onda je prema njoj dotrčala ona teta Mirela šta je ćer od didinog frenda barba Tonina. Teta Mirela je rekla: „Bolje ti je viruj! Jerbo je kod mene ista stvar!“ Mama je pitala: „Koja stvar?“ Teta Mirela je zadihano i kroz suzice rekla: „Staro prdilo nas je izbacija iz kuće, skupa sa troje dice! I napunija kuću turistima! Svi iz Zagreba! Eno in sad provjerava osobne!“ Mama je zinila: „Nemoj me jebat? Znači isto?“ Teta Mirela je zajeckala: „Reka nan je da možemo poć spavat u pojatu! Mislila san da će mi muža šlag trevit! Ja san ga podsitila da u pojati drži kozu i da nećemo mi valjda poć spavat sa kozon! Znaš šta mi je stari kretenčina na to reka?“ Mama je pitala: „Šta?“ Teta Mirela je rekla: „Reka mi je – neće se Meri ljutit! Moja Meri je navikla na gužvu, samo je ujutro dobro pomuzite!“ Mama je iskobečila oči i rekla je: „Pa šta je ovo, bogte jeba? Koji se ovo kurac događa?“ Samo onda je neko sa ceste doviknijo: „Znan ja koji se kurac događa!“ To je bila ona teta Lucija šta je ćer od šjor Bepa šta drži konobu. Teta Lucija je spustila se do mulića i rekla je: „Turistička zajednica otoka je objavila oglas na internetu da poziva sve Zagrepčane na besplatno ljetovanje na Šoltu!“ Mama i teta Mirela su zinile turbo dizel. Teta Lucija rekla: „I sad od najranijeg jutra dolaze trajekti puni turista iz Zagreba! Ima ih na iljade! Razmilili su se po Šolti ka mravi! Ćaća mi je konobu pritvorija u motel, plus je napunija kuću, a mene je skupa sa mužon i dicon posla da možemo poć spavat u vinograd!“ Mama je rekla: „Nemoj me jebat?“ Teta Mirela je rekla: „Nemoj me jebat?“ Teta Lucija je rekla: „Svi aparpmani su nakrcani sa Zagrepčanima, jebate noj! Eno su ih porazmistili čak u školu i ambulantu! Don Joso je smistija njih dvista u župni ured! Sad mu se župni ured zove tržnica Dolac!“ Samo onda je neko sa ceste govorijo: „Kambumo ovo, kajbumo ono, kakbumo ovo i ono, bumo li sim, bumo li tam, ajd u pizdu mile matere, ja to ne razumin bože tebe! Vrhunski špreham engleski, njemački, francuski i češki, al zagrebački ne ide i ne ide!“ To je bio onaj barba Grgo iz pandurije. Moja mama je njega pitala: „Grgo, šta se ovo događa?“ Murac Grgo je rekao: „A šta se događa, ima ih ka gaštrapana, čoviče! Došli ljudi na besplatno ljetovanje, ko ne bi! Sve su napunili, od Rogača, priko Maslinice, do Stomorske! Nemaš di ugazit, jebate patak, di god zakoračiš zgnječićeš par Zagrepčana! A da ne govorin kako su me umeli sa bolesnim šprehanjem, kajbumo ovo, kakbumo ono…“ Mama je pitala: „Znan, Grgo, al ko je ovo ludilo organizira?“ Teta Mirela je pitala: „Kome je moglo past na pamet da ih zove na besplatno ljetovanje?“ Murac Grgo je rekao: „Ja se u to ne mišan! Ja san u panduriji, a ne u turističkoj zajednici! Ja san samo dobija zadatak da izlipin ove postere po borovima i banderama!“ Teta Lucija je pitala: „Koje postere?“ Onda je murac Grgo zalipijo poster na banderu. Na posteru je pisalo: „Pozor, pozor! Pozivamo sve drage goste iz Zagreba na Welcome Party, večeras na plaži u Nečujmu, isprid Beach Bara Choovita! Pripremili smo za vas tehno glazbu, vatromet i besplatni drink!“ Naveče je mali miljon rulje skupilo se na plaži u Nečujmu. Sa bine isprid bič bara Ćuvita je pičila tehno muzika. Plus je iz pravca Rogača krehao revijski vatromet. Rulja iz Zagreba su pljeskali i dizali su uzrak limenke sa žujom. Don Joso je dogibao do mog dida i barba Tonina i utiho je pitao: „Jesmol sigurni da među njima nema i nevinog svita?“ Dida je utiho rekao: „Šta ćemo sad poć cjepidlačit!“ Barba Tonino je utiho rekao: „Nevinost je ionako precjenjena!“ Onda su se kad je stao vatromet moj dida i barba Tonino popeli na binu i uzeli su nikrofone. Barba Tonino je prvi rekao u nikrofon: „Dobro nan došli dragi gosti iz Zagreba!“ Onda je dida rekao: „Nadan se da ste se svi lipo smistili!“ Barba Tonino je rekao: „Želimo van ugodan i nezaboravan boravak na našen prekrasnom otoku!“ Dida je rekao: „U vašu čast priredili smo besplatni drink i ovi veličanstveni vatromet!“ Barba Tonino je rekao: „A usput smo, dok je traja vatromet, sa četrdesosan kila dinamita sorili pristanište u Rogaču!“ Dida je rekao: „To znači da na Šoltu neće moć ni uplovljavat ni isplovljavat trajekti, pa ćete se kod nas zadržat na duži period!“ Barba Tonino je rekao: „Al šta nas boli kurac kad se odlično zabavljamo, jel tako?“ Ekipa u rulji su gledali se sa lakšom zbunjozom. Onda je dida rekao: „ Mi, turistički radnici Šolte, omogućili smo van ovo besplatno ljetovanje ka nagradu šta ste u Zagrebu odlučili prominit ime Trgu maršala Tita!“ Barba Tonino je rekao: „Cila Šolta se divi vašen herojskom dilu!“ Dida je rekao: „Maršal Tito je bija komunistički bandit koji ne zaslužuje imat trg u ustaškon Zagrebu!“ Barba Tonino je rekao: „U znak bracke solidarnosti sa vašin herojskim dilom i mi smo odlučili prominit ime Šolti!“ Dida je rekao: „Ne želimo da se naš otok zove isto ka šta se zva u jugoboljševičkoj satrapiji!“ Barba Tonino je rekao: „Rekli smo – ako su građani metropole imali hrabrosti raskinit sa mračnon prošlošću, e ona ćemo i mi njihovin stopama!“ Jedan barba iz prvog reda je rekao: „Ljudi, ja ovo nemrem verovat! Menjali bute ime Šolte?! A kak se bu sad zvala?“ Dida je njemu veselo rekao: „Goli otok!“


Robi K. (IIIa) ★

Zmajevi, demoni i kralj Tomislav

Fascinating. A što je ovo? - pitao je jedan iz Finske. - To je Tomislavova kraljevska oprava - spremno je odgovorio kustos. - Dizajnirala ga je kostimografkinja Jasmina Pacek, a sastoji se od donje tunike Albe, dekorativne tunike Dalmatike i plašta. Sve je rađeno ručno, a na vez je potrošeno čak dvjesto radnih sati. - Wow - otelo se jednoj Amerikanki. - A ovo? - To su Tomislavova srebrna kruna i njegovo vladarsko žezlo - objasnio je kustos. - Kao i ovo prijestolje, osmislio ih je Ilija Skočibušić, akademski kipar iz Tomislavgrada. - Tomislavgrad? - ponovila je Amerikanka. - To zaista postoji? - Da, u Bosni i Hercegovini. - Nazvali ste grad po Tomm...?! - Tomislavu, da - objasnio je kustos. - Mada je Tomislavgrad zapravo dobio ime po sinu kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je ime dobio po kralju Tomislavu. - A zmajevi? - javio se u to jedan nestrpljivi korejski turist. - Gdje su zmajevi? - Zmajevi? - Da, zmajevi - nastavio je Korejanac. - Iz četvrte sezone, u kojoj visoki septon na krunidbi u Crvenoj tvrđavi mladog Tomislava Baratheona službeno proglasi novim kraljem Sedam kraljevina Westerosa - podsjetio je Korejac kustosa. - U toj sezoni Khaneesi Daenerys Targaryen u prvoj epizodi obuzdava svoje zmajeve u lancima. - Ah, da, zmajevi - sjetio se kustos. - Vidite, o povijesnoj osobi Khaneesi Daenerys i ulozi zmajeva u borbama za hrvatsko prijestolje povijesna znanost još nije suglasna. Dok se starija hrvatska historiografija od Ferde Šišića do Stjepana Antoljaka oslanja na Ljetopis popa Dukljanina, u kojoj se Daenerys navodi kao vladarica Zaljeva robova i krotiteljica zmajeva, novija istraživanja sklonija su interpretaciji po kojoj su Dukljaninovi "zmajevi" zapravo obični domaći hercegovački kodilji, iz roda autohtonog endemskog divovskog guštera iz Buškog, jezera latinskog naziva Chroatorum Codilus, u puku poznatijeg kao "krokodil". - Ha, aligator! - Ne, aligator je srpski zmaj, moravska ala - ispravio je kustos mladog Korejca. - To je iz "Dušanovog zakonika".

Senzacionalna" zagrebačka izložba o kralju Tomislavu u zagrebačkom Etnografskom muzeju jednako je, eto, "povijesni ekskluziv" kao što je to, metnimo, postava Muzeja Game of Thrones u Bosanskoj ulici u Splitu, na kojoj turisti "napokon mogu vidjeti kako je izgledao kralj Tommen Baratheon, njegova kruna, plašt i mač", s izloženom Tommenovom kraljevskom opravom, žezlom i prijestoljem. I zmajevima. Koje je, kako zna svatko sa završenih osam epizoda četvrte sezone, Khanesi Daenerys držala malo niže, u Dioklecijanovim podrumima. Jednoga otamo, uostalom, i danas drže u senzacionalnom postavu splitskog Muzeja, eno ga na ulazu, rad akademskog kipara Mislava Katalinića. Osim što, jasno, izložba "Duvno polje, kraljevsko prijestolje: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tomislava" ima mnogo manje smisla nego što bi imala izložba "Igre prijestolja: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tommena". O westeroskom kralju postoje, naime, iscrpna i pouzdana svjedočanstva njegovih suvremenika, ujaka Tyriona i majke, kraljice Cersei, sačuvana u pet svezaka ljetopisa Georgea R. R. Martina na ukupno četiri hiljade dvjesto četrdeset četiri stranice, te još šest strip-albuma Daniela Abrahama i HBO-ova televizijska kronika od osam sezona s ukupno sedamdeset tri epizode - postoji čak i pornić "This Ain't Game of Thrones XXX" u Hustlerovoj produkciji - dok se hrvatski kralj Tomislav u svemu spominje samo u jednoj nemuštoj rečenici iz pisma pape Ivana X. o Prvom splitskom crkvenom saboru 925. godine. A i ona je tek slobodno dodana fantasy sagi Historia Salonitana maior iz šesnaestog stoljeća, anonimnom prijepisu prijepisa Historije Salonitane Tome Arhiđakona, nastale kao prijepis prijepisa punih tristo godina nakon toga, kako ste rekli, Tommena. Da, Tomislava.

Nesretnog našeg Tomislava ne spominje, eto, nijedan izvor iz onog vremena, nema ga ni kod Konstantina Porfirogeneta ni kasnije kod popa Dukljanina, nema ga ni u venecijanskim ni u carigradskim ni u crkvenim arhivima, ne postoji ni jedna Tomislavova isprava, darovnica ili povelja, bilo što, župnikova potvrda o krštenju, ime oca, stoljeće rođenja, makar ulomak oltarnog ciborija sa slovom "T", ništa. Više znanstvenih dokaza, ukratko, ima da je postojao Gospodin Bog, nego što ih ima da je postojao hrvatski kralj Tomislav. Pa ipak, Hrvati su svog vladara upisali u službenu povijest, rodoslovna stabla, školske udžbenike i sveučilišne studije - i to, kad je bal nek' je bal, kao najslavnijeg u cijeloj njihovoj tisućljetnoj povjesnici - nazivajući njegovim imenom trgove, ulice i srpske prestolonasljednike, dižući mu spomenike i organizirajući akademije, znanstvene skupove i "povijesno ekskluzivne" izložbe. Dobro, ne kažem, jednako su Hrvati u svoje školske udžbenike i sveučilišne studije upisali i Isusa Krista, jednako mu posvećuju spomenike, hramove, akademije i znanstvene skupove. Osim što izložba "Duvno polje, kraljevsko prijestolje: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tomislava" ima, shvatili ste, mnogo manje smisla nego što bi ga imala izložba "Brdo Golgota, kraljevsko prijestolje: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi Krista Kralja trnovom krunom". Prvi povijesni izvori o Kristu Kralju, naime - četiri kanonska evanđelja - nastali su već pedeset do stotinu godina nakon Isusova raspeća, dok su izvori o kralju Tomislavu, radovi hrvatskih povjesničara Franje Račkog i Ivana Kukuljevića Sakcinskog, napisani više od devetsto godina nakon njegove navodne smrti! Devet stotina godina! Što je potpuno isto kao kad bih ja sad ovako iz glave, bez ijednog valjanog arhivskog dokumenta ili makar komada grnčarije, napisao cijeli doktorat o slavnom hrvatskom kralju Ivanu Viliboru, koji je onomad potkraj jedanaestog stoljeća osvetio Petra Svačića i u bitci kod Ličkog Lešća pobijedio mađarskog kralja Kolomana. Koji sad Ivan Vilibor? O tome vam pričam. To, eto, kad Hrvati u devetnaestom stoljeću pišu službeno obrazloženje za krunidbu kralja iz desetog, to je, ne znam kako bih vam plastičnije objasnio, kao kad bi kredibilan povijesni izvor o krunidbi i životu kralja Tommena Baratheona iz "Igara prijestolja" bio, metnimo, zapis Johna Travolte kao Terla, šefa sigurnosti Zemlje u filmu "Bojno polje Zemlja" - snimljenom po sci-fi romanu Rona Hubbarda, utemeljitelja Scijentološke crkve - čija se radnja događa 3000. godine, više od devetsto godina nakon HBO-ove serije. I da je John Travolta onim divovskim vanzemaljskim demonima umjesto Jonnieja Goodboy Tylera prijavio "Tomislava Trpimirovića, kralja Hrvata", već bi Jutarnji list kao povijesni ekskluziv najavljivao u Etnografskom muzeju senzacionalnu izložbu "Duvno polje Zemlja: Interpretacija predaje o pobjedi kralja Tomislava nad demonima Psychlosa". - Wow - otelo bi se onoj Amerikanki. - A što je ovo? - Molim vas ne dirajte - pažljivo bi je upozorio kustos. - To je pismo kojim je papa Ivan Goodboy pozvao na sazivanje Prvog splitskog sabora Scijentološke crkve 3025. godine, jedini sačuvani originalni spomen kralja Tomislava. - A demoni?

★

Sustainable Web Development

Reducing the carbon footprint of your websites through efficient coding and green hosting choices. The internet consumes a vast amount of energy, from the data centers that host content to the networks that transmit it and the devices that display it. As developers, we have a responsibility to minimize this impact. Sustainable web design involves optimizing images, minifying code, and using efficient caching strategies to reduce data transfer.

Choosing a green hosting provider that runs on renewable energy is another impactful step. Additionally, designing for longevity—creating sites that don't need to be redesigned every year—reduces waste. By building lighter, faster, and more efficient websites, we contribute to a greener and more sustainable digital future.

★